Zagrebačko arhivističko društvo

/Societas archivistica Zagrabiensis/

Opatička 29, 10000 Zagreb, Hrvatska, tel-fax 385 1 4851 374
 e-mail: zad@daz.hr

Živana Heđbeli, diplomirani historičar i arheolog

Uredsko poslovanje i registraturni sustavi središnjih tijela Banske Hrvatske
 od 1848. do 1868. godine

1. siječnja 1527.g. hrvatski su staleži, na saboru u gradu Cetinu, izabrali nadvojvodu Ferdinanda I Habsburškog za hrvatskog kralja. Osnovni razlog izbora stranog vladara bili su ratovi s Turcima, za koje hrvatske zemlje nisu imale dovoljno materijalnih i ljudskih sredstava, te im je bila potrebna strana pomoć. Gubljenje dijelova teritorija i njihov povrat najvažniji su događaji u hrvatskoj povijesti 16., 17. i 18. stoljeća. Glavni događaji kraja 18. stoljeća, nakon ratova s Turcima, po vezivanju Habsburških posjeda u srednjem Podunavlju u jednu državnu cjelinu, a do Francuske revolucije i ratova s Napoleonom, su izgradnja moderne države i reforme prosvjetiteljskih vladara. 1743. g. Marija Terezija (1740-1780) je Slavoniju stavila pod bansku vlast što znači sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom. Hrvatska je zbog turskih provala bila spala na tri županije: zagrebačku, križevačku i varaždinsku, te su staleži županijske upravne poslove prenijeli u sabor. Nakon izgona Turaka Hrvatskoj su pridodane tri slavonske županije: požeška, virovitička i srijemska, a 1776. g. i novoosnovana Severinska županija. Budući da se poslovi županija više nisu mogli obavljati u saboru, Marija Terezija je 1756. g. odredila da se županije urede po ugarskom uzoru: na čelu županija je veliki župan kojeg imenuje kralj, županije su se djelile na okružja, a okružja na kotare.

Marija Terezija i Josip II (1780-1790) donose gospodarske reforme koje državi trebaju dati jaku industriju, za što je u Hrvatskoj potrebna reforma uprave odnosno reforma agrarnog pitanja, te se urbarskom politikom uređuju dužnosti kmetova, a seljak dobiva slobodu selidbe (patent o emancipaciji seljaka). Dolazi do reforma školstva, prvenstveno nižih škola, izgrađuju se prometnice, reguliraju rijeke, razdvaja crkve od države, uvodi vjerska tolerancija, uređuje katastar, popisuje stanovništvo. Josip II želi od svih kraljevina i pokrajina učiniti jedinstvenu državu kojoj će biti samo jedan narod, njemački, s istom upravom, školstvom, pravosuđem i financijama.

1789. g. u Francuskoj je buknula revolucija, a 1790. g. Josip II povlači svoje reforme. Poslije smrti cara Josipa II (1790) hrvatsko se plemstvo, zbog habsburškog centralizma, pokušaja germanizacije, reformi Josipa II, te događaja u Francuskoj, na svom saboru u svibnju 1790. g., odlučilo za čvršću vezu s mađarskim plemstvom, i oslanjanje na mađarske staleže u borbi protiv bečkog centralizma i upravnih reformi. Hrvatski je sabor zaključuje da Hrvatska ostaje pod Namjesničkim vijećem Ugarske kao zajedničkom vladom dok se ne nađe na okupu toliki broj hrvatskih županija da bi one mogle izdržavati vlastitu vladu. Sabor je zaključio i da će se iznos hrvatskog poreza za uzdržavanje vojske ubuduće prihvaćati na zajedničkom saboru, ali odijeljeno od ugarskog doprinosa u tu svrhu^[1].

Nakon ratova s Napoleonom za hrvatsku je povijest značajno uvođenje uprave kao u austrijskim nasljednim zemljama. U ratom iscrpljenoj Austriji dolazi do bankrota, a u narednim godinama u Hrvatskoj do gladi. Zbog teške situacije Beč vraća ustavnost Ugarskoj (bečki sustav je činovnički, a u ustavnoj Ugarskoj i Hrvatskoj činovnike biraju županijske skupštine). Beč prihvaća zahtjev da se mađarski jezik uvede u javni život, što je početak sukoba mađarskog i hrvatskog nacionalizma. Ipak, hrvatsko će se plemstvo stalno priklanjati mađarskom u borbi protiv bečkog centalizma te će tako hrvatski sabor 1827. g. prihvatiti obligatorno učenje mađarskog jezika u školama.

1848. u Francuskoj građani ruše feudalni sistem uspostavljen u doba restauracije. U Austriji pada Metternich, a u siječnju 1848. dolazi do zaoštravanje hrvatsko-mađarskih odnosa po pitanju jezika. Revolucija u Beču i Budimpešti potakla je cara da 16. ožujka 1848. imenuje Josipa Jelačića za bana i zapovijedajućeg generala u Vojnoj krajini. 25. ožujka u Zagrebu je sazvana velika narodna skupština koja svojim Zahtijevanjima naroda traži saziv državnog sabora, ujedinjenje s Dalmacijom i Vojnom krajinom, neovisnu vlada (ministerium), narodni jezik u unutrašnjem i vanjskom upravljanju i školstvu, izbore na temelju jedanakosti bez razlike staleža, ukidanje kmetstva i urbarskih odnosa itd. Po povratku iz Beča, 19. travnja, ban Jelačić prekida državnopravne odnose s Ugarskom, a 25. svibnja ukida kmetstvo. 5. lipnja počima rad novog, građanskog sabora. Ban Jelačić je 29. lipnja od Sabora dobio diktatorska ovlaštenja, a 2. prosinca car ga je imenovao gubernatorom Rijeke i Dalmacije, te je tako Hrvatska po prvi puta nakon duljeg vremena formalno ujedinjena. 2. prosinca je Franjo Josip imenovao baruna Franju Kulmera hrvatskim ministrom “bez lisnice”, s mjestom i glasom u Ministarskom vijeću (treba biti posrednik između dvora i vlade), a Metela Ožegovića savjetnikom za hrvatska pitanja u austrijskom ministarstvu unutarnjih poslova.

4. ožujka 1849. g, mimo parlamenta u Kromerižu, oktroiran je ustav koji obnavlja stari carski sustav. Ustavom je cjelokupna politička moć koncentrirana u rukama vladara, a sve su povijesne zemlje Monarhije proglašene krunovinama jedinstvenog austrijskog carstva pod čvrstim nadzorom bečke središnje vlade^[2]. Ustav naglašava da u državne poslove spadaju svi oni poslovi koji nisu naročito proglašeni za zemaljske poslove. Oktorirani ustav je proglašen u Hrvatskoj 6. rujna 1849.g. kao temeljni državni zakon. Hrvatskoj je priznat poseban položaj prema drugim narodima, ona jedina od svih zemalja carstva ima svog ministra u središnjoj vladi, zadržava bansku čast, priznaje se njena neovisnost od Ugarske, a u teritorij Hrvatske su uvršteni Rijeka i Međimurje.

Oktroirani ustav ukinut je carskim patentom od 31. prosinca 1851. g. Car vlada kao apsolutni monarh do 1860. g. U to su doba ministri odgovorni jedino vladaru, vlade u pojedinim dijelovima Monarhije su posredne oblasti ovisne o bečkom ministarstvu, a upravitelji pojedinih zemalja su činovnici ovisni o bečkom ministarstvu. Hrvatska je sasvim potčinjena središnjoj državnoj vladi u Beču, ban je stavljen pod direktnu kontrolu vlade u Beču. U Hrvatsku upravu se uvodi stručni upravni aparat, umjesto nekadašnjih plemića činovnika koji su u feudalnom razdoblju držali županijske urede i službe. No, načelo “jedinstvo carevine - jedinstvo uprave” znači i utemeljenje jednakosti svih pripadnika države, bez razlike staleža u pogledu prava. Uvode se opća porezna jednakosti i jednakosti pred zakonom, žandarmerija, novo sudbeno ustrojstvo, novi građanski zakon, novi ustroj vojske, gruntovnica, novi radni red, novi školski sustav, kmetsko pitanje je konačno uređeno, osnivaju se trgovačke komore, modernizira i obnavlja gospodarstva, 1859. godine nestaju cehovi.

Unatoč pozitivnim nastojanjima u pogledu uređenja i modernizacije države, javlja se otpor prema germanizaciji. Neuravnoteženi držani proračun, skupi birokratski aparat, sve jača nacionalna svijest naroda Monarhije, gospodarska kriza i prijetnja državnim bankrotom, te poraz Austrije kod Solferina 1859. g. dovode do krize na koju car odgovara Listopadskom diplomom. Istog dana, 20.10.1860., car je uputio ručno pismo banu Šokčeviću i uspostavio ustavnost u Hrvatskoj. Pri vladi u Beču osnovan je Hrvatsko–slavonski odsjek, koji je u prosincu 1860 pretvoren u privremeni Dvorski dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju, a 3. veljače 1862. preimenovan u Hrvatsko–slavonsku dvorsku kancelariju. Ivan Mažuranić imenovan je kancelarem.

28. veljače 1861. g. car donosi Veljački patent kojim se Monarhiji vraća centralističko uređenje. Organizirano je zajedničko predstavničko tijelo, Carevinsko vijeće. Odlukom vladara od 24. siječnja 1861. g. Ugarskoj je vraćeno Međimurje. Potkraj 1860.g. ukinuta je Srpska vojvodina i većim dijelom vraćena Ugarskoj, a Hrvatska je dobila Iločki i Rumski kotar što je omogućilo obnovu Srijemske županije. Nakon povratka ustavnog stanja sazvan je 15. travnja 1861.g. hrvatski sabor s temeljnom zadaćom da razmotri mogućnost novog uređenje državnopravnih odnosa između Ugarske i Hrvatske u okviru propisa Veljačkog patenta, te da uputi svoje delegate u Carevinsko vijeće. Budući da je sabor odbio poslati svoje delegate u Beč car je sabor raspustio 8. studenoga 1861.g. 1865.g. dolazi do opoziva Veljačkog patenta i ponovnog saziva Ugarskog i Hrvatskog sabora. 30. lipnja 1862.g. osnovan je Stol sedmorice kao vrhovno sudište u Hrvatskoj. 17. veljače 1867. dolazi do nagodbe između Austrije i Ugarske. U austrijski dio Monarhije, čiji je službeni naziv “Kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću”, spadaju Dalmacija i Istra. U Mađarskom su dijelu, čiji je službeni naziv “Zemlje krune svetog Stjepana”, Hrvatska i Slavonija, Međimurje, Rijeka te srpska Vojvodina. Hrvatsko–ugarska nagodba donesena je kao zakonski članak 1. iz godine 1868.g. Hrvatskog sabora i zakonski članak 30. Ugarskog sabora. 8. prosinca 1868.g. Koloman Bedeković je u Pešti imenovan prvim hrvatskim ministrom.

U razdoblju od 1848. do 1868. g. u Hrvatskoj je provedeno nekoliko reorganizacija uprave:

- 12. lipnja 1850.g. zemlja je, po naredbi ministarstva unutarnjih poslova, podijeljena na šest županija koje se dijele na kotare, a ovi na općine.

- Druga reogranizacija uprave, sprovedena na osnovu patenta od 14. rujna 1852.g, naredbe ministarstva unutarnjih poslova, pravosuđa i financija od 3. lipnja 1853.g. i carskog dekreta od 1. prosinca 1853.g. Hrvatsku i Slavoniju dijeli na pet županija koje se dijele na kotare.

- Do treće reogranizacije (unutrašnjeg upravnog ustrojstva) dolazi 16. siječnja 1861.g. kada je kralj sankcionirao naputak Banske konferencije o uređenju županija, kojih ima sedam.