Od najranijeg doba do 1776.g. uprava Kraljevina Hrvatske i Slavonije domena je bana i sabora. Sabor obavlja i financijske poslove, određuje insurekciju, predlaže kralju kandidate za bana. Veliku promjenu donosi Marija Terezija koja nastoji čitav upravni sistem modernizirati i istodobno ga podvrgnuti strogo centralističkom vodstvu i kontroli. Stoga je 1767. g. osnovala Hrvatsko kraljevinsko vijeće^[1] sa sjedištem u Varaždinu, a od 1776. u Zagrebu. Vijeće treba obavljati političko-gospodarstvene i vojničke poslove kao što to radi i Ugarsko namjesničko vijeće, uz jedan zadatak više, vođenje nadzora nad kaznenim postupkom županija, slobodnih kraljevskih gradova i zemljišne gospode. Marija Terezija je ustrojila politički dikasterij pod naslovom “Kraljevskoga u kraljevinah Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji vieća”.^[2] Vijeću predsjedava ban, a uz njega se postavlja pet savjetnika, koje imenuje kraljica (jedan iz staleža višeg plemstva (prelata), jedan iz staleža velikaša i tri od plemstva, a među njima jedan od strane komore. Vijeće je ukinuto 1779. godine kada njegove poslove preuzima Ugarsko namjesničko vijeće.^[3] Hrvatska je podređena Ugarskom namjesničkom vijeću kao vladi za sve zemlje ugarske krune, odnosno središnjoj vladi u Beču za vojne, financijske i vanjske poslove. Josip II u svojim reformama ide dalje i politički-teritorijalno Ugarsku i Hrvatsku dijeli na 10 okružja. Županije su obnovljene 1791. pod nadzorom Ugarskoga namjesničkog vijeća. Uoči 1848.g. U Hrvatskoj i Slavoniji postojalo je 6 županija: Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka, Virovitička, Požeška i Srijemska. Ugarsko namjesničko vijeće ukinuto je 1848. g. kada je osnovano ugarsko ministarstvo, te Bansko vijeće u Hrvatskoj.

 

Bansko vijeće nastaje nakon poznatih događanja u ožujku 1848.g. i “Zahtijevanja naroda”, na tradiciji Kraljevinske ili banske konferencije,^[4] a nazvano^[5] je po uzoru na Hrvatsko kraljevsko vijeće iz 1767.g., što ukazuje na želju osnivača da stvore hrvatsko, upravno tijelo. Sabor Hrvatske se, u travnju 1848.g. nakon što je Jelačić prekinuo odnose s Ugarskom, nije mogao sastati, budući da nije postojao izborni red kojim će se birati zastupnici novog, građanskog sabora. Ban je krajem travnja 1848. g. uputio poziv istaknutim političkim i kulturnim javnim djelatnicima, pretežito građanskog porijekla, da se okupe u Zagrebu, što je bio početak rada Banskog Vijeća, a Vijeće je novi izborni red za Hrvatski sabor proglasilo 8. svibnja 1848. g. Vijeće skida mađarske činovnike u Zagrebačkoj županiji i postavlja rodoljube. Za vijeme Jelačićeve odsutnosti, u lipnju 1848.g. Sabor nije zasjedao, a zemljom je upravljao Saborski upravljajuči odbor^[6], čiji je predsjednik bio veliki župan Varaždinske županije, Mirko Lentulaj^[7]. Sabor je u lipnju 1848. godine donio zaključak o stvaranju državnog vijeća koje bi trebalo, nakon kraljeve sankcije, postati posebna hrvatska vlada i upravljati svim poslovima, osim onih koji su izričito prepušteni bečkom središtu.

Položaj Vijeća bio je u početku dosta neodređen i nestalan, a točan datum početka njegova rada nije poznat. No, izvršena je rekonstrukcija početka rada^[8] Vijeća iz koje je vidljivo da je Vijeće sazvano 27. travnja, prvi put se sastalo najkasnije do 8. svibnja, 14. svibnja popunjeno je novim članovima, a 18. svibnja podijeljeno na odsjeke. Već sredinom svibnja 1848. g. ban članovima Vijeća iznosi prijedloge o njegovoj unutarnjoj organizaciji i imenovanju članova pojedinih odsjeka, govori o uvođenju provizornog reda za poslove kojima će se svi javni predmeti točno i svrsishodno moći obaviti^[9]. Prema banovu prijedlogu svaki odsjek treba treba imati tri do  četiri djelatnika. Jelačić za upravljanje unutarnjim poslovima predlaže: M. Ožegovića, F. Novaka, P. Očića, M. Piškorca; za upravljanje poslova koji se tiču odnosa prema drugim državama Austrijske Monarhije; Lj. Gaja, I. Mažuranića, I. Daulačića, Gj. Kontića; za financije i trgovinu: A. Vranicanja ml., M. Bogovića, A. Popovića, D. Tomića; za pravosuđe: B. Lentulaja, J. Kukovića, F. Zengevala, T. Cuculića; za prosvjetu i bogoštovlje I. Kukuljevića, S. Moišeša, F.Matiaševića, D. Demetra. 2. srpnja 1848.g. ban imenuje grofa Otta Sermagea predsjednikom novoustrojenog Bojnog odsjeka, čiji su članovi: Gajo Rodić, Todor Gjurgjević, Ivan Kukuljević, Ljudevit Vukotinović, Mirko Bogović, Petar Maljevac i Vatroslav Bertić. 1. rujna 1848.g. ban je na mjesto tajnika Odsjeka unutarnjih poslova postavio Jakima Pavletića, a do tada je tajnik bio Ljudevit Šplait.

Člankom XI. 1848 Hrvatskog sabora Vijeće je potvrđeno kao privremena vlada, a pred odlazak u rat protiv Mađara ban je, 7. rujna, ovlastio banskog namjesnika Mirka Lentulaja da zajedno s Vijećem upravlja zemljom za njegova odsustva. Definitivnu organizaciju Vijeće je dobilo počektom rujna 1848. g.^[10], a ban Jelačić je donio “Naredbu k ustrojenju Banskoga vĕća”^[11] u kojem je istaknuo nužnost da banski namjesnik i predsjednik Vijeća, te načelnici pojedinih odsjeka budu njemu neposredno odgovorni. Vijeće nije imalo samostalnost u političkom odlučivanju, ban ga smatrao svojim savjetodavnim organom kojeg pita za mišljenje prilikom donošenja odluka. Važnije predmete i nadalje rješava ban. U područje rada Vijeća spadaju sve grane državne uprave, ukoliko se tiču Kraljevina, izuzevši poslove vanjske, financijske, trgovačke i vojne koji spadaju pod vladu u Beču. U cilju veće odgovornosti (transparentnosti rada) svaku će naredbu, zapovjed, odluku ili imenovanje osim bana, ili njegova namjesnika, supotpisati načelnik određenog odsjeka. Mnogi se poslovi rješavaju prezidijalno. Djelatnici Vijeća, dok su namješteni u Vijeću, ne smiju obnašati nikakvu drugu službu. Sve dopise koji dođu na Vijeće otvara ban ili njegov namjesnik, te ih predaje u kancelariju koja pisma dostavlja odgovarajućem odsjeku. Na čelu Vijeća je ban kojeg je imenovao car, ban je za svoje naredbe odgovoran Saboru, koji treba potvrditi banove naredbe. Bana, za vrijeme njegove odsutnosti, zamjenjuje namjesnik, kojeg imenuje ban. Vijeće je za svoj rad odgovorno banu. Nakon što je ban zaključkom sabora dobio diktatorska ovlaštenja, on svog namjesnika naziva “presjednikom” odnosno smatra ga predsjednikom Vijeća. Na čelu pojedinog odsjeka je načelnik.

7. rujna 1848. g. ban potvrđuje Mirka Lentulaja za banskog namjesnika u vrijeme svoje odustnosti, imenuje načelnike i zamjenike načelnika odsjeka. Načelnik Unutarnjeg odsjeka je Metel Ožegović, zamjenik Franjo Novak. Načelnik Odsjek pravosuđa je Janko Kuković, zamjenik Benko Lentulaj. Načenik Prosvjetnog odsjeka je kanonik Stepan Mojses, zamjenik Ivan Kukuljević. Načelnik Financijskog odsjeka je načenik Ambroz Vranicani, a zamjenik Maxim Piškorec. Načelni Bojnog odsjeka je Otto Sernage, a zamjenik Aleksa Kukuljević.^[12] 6. veljače 1849.g. donosi naredbu o povezivaju Financijskog odsjeka Banskog vijeća s financijskim ministarstvom u Beču.

Vijeće je organizirano u pet odsjeka: unutrašnji, prosvjetni, financijski, bojni i pravosudni. Djelokrug rada pojedinih odsjeka obilježen je samim nazivom.

Odsjek unutarnjih poslova obuhvaćao je pored osiguranja pravnog poretka i mira u zemlji i redovite poslove uprave, odnos prema nižim organima, ali i upravu pojedinim zauzetim krajevima za koje se smatralo da bi nakon rata trebali pripasti Hrvatskoj (Međimurje, Rijeka). Odsjek unutarnjih poslova ima načelnika, pet savjetnika, osam tajnika. Jedan savjetnik je i ravnatelj državne pisarnice. Djelokrug rada savjetnika je izvještavanje o svim gradskim poslovima, poslovima upravljanja pomorskog, riječkog, bakarskog i vinodolskog kotara, o svim predmetima županija, trgovišta i općina, predmetima policije i opće sigurnosti, o popisu poreznom i pučkom, dopisima inostranih poglavarstava i o dopisima vojnih ovlasti koji nisu vojne naravi.

Prosvjetni odjel trebao se baviti pitanjima školstva i obrazovanja, državnim prosvjetnim zavodima te nadzorom privatnih prosvjetnih zavoda, ali i tiskom, vjerom i crkvenim ustanovama, odnosno svom problematikom u odnosu na vjerske organizacije. Odsjek prosvjete ima jednog načelnika, šest savjetnika i jednog tajnika.

U djelokrug bojnog odsjeka spadaju vojni poslovi, stvaranje i opskrbe narodnih četa, odnos prema vojnim vlastima u regularnoj austrijskoj vojsci, te popis stanovništva radi dobijanja evidencija vojno sposobnih stanovnika.

U odsjek financija pored redovitih financijskih poslova (knjigovodstvo i državna kasa odnosno kontrola svih prihoda i troškova) spadaju i upravni poslovi trgovine i poljoprivrede. Financijalni odsjek ima jednog predsjednika, jednog potpresjednika, četiri referenta.

Odsjek pravosuđa ima jednog načelnika, dva savjetnka, dva tajnika, a bavi se svim pravosudnim predmetima.

Vijeće je samostalno upravljalo unutarnjim poslovima Hrvatske do 6. rujna 1849. kada je u Hrvatskoj proglašen Oktroirani (Ožujski) ustav. Prema Oktroiranom ustavu većina je državnih poslova pripala središnjoj austrijskoj vladi, a zemaljske vlade su, u većini poslova, bile izvršni organi središnje vlade, te je tako i Bansko vijeće vršilo naloge austrijskih ministarstava, koja nastoje centralizirati i modernizirati Monarhiju s njemačkim kao službenim jezikom. Car je 7. travnja 1850. g. potvrdio članak 11. iz 1848.g. Hrvatskog sabora koji se odnosi na Bansko vijeće, ali ono ipak nije postalo državnom vladom  jer je kralj zaključke Hrvatskog sabora potvrdio u skladu s Oktroiranim ustavom. 26. lipnja 1850. g. Jelačić je izvjestio Lentulaja o raspuštanju Banskog vijeća, budući da je car svojom odlukom od 17. lipnja 1850.g. raspustio Bansko vijeće.

Bansko vijeće je, u početku svog rada, usko vezano uz bansku kancelariju. Zbog samog neodređenog statusa Vijeća, ni njegovo početno uredsko poslovanje nema stalan oblik. Spisi Vijeća su upisivani u zapisnik banske kancelarije, a 22. lipnja 1848. g. počeo se voditi zaseban urudžbeni zapisnik za Ravnajući odbor. Nakon prestanka njegova rada, u isti se urudžbeni zapisnik upisuju spisi Unutrašnjeg odsjeka Banskog vijeća. Spisi ostalih odsjeka upisivani su u zapisnik Banskih pisama do sredine srpnja 1848.g.

Do studenoga 1848. g. rad Vijeća je neorganiziran, odsjeci uredsko poslovanje obavljaju prema vlastitom nahođenju, ne postoje ustaljene registraturne oznake, a kako se broj pisama povećavao namjesnik Lentulaj je naložio savjetniku unutrašnjeg odsjeka Ivanu pl. Daubachyju da bolje uredi rad Vijeća, te je Daubachy 29. listopada izradio “Osnovu budućeg upravljanja i rukovodjenja poslovah i pisamah”.^[13] Osnovom, koja je prihvaćena na velikoj sjednici Vijeća održanoj 6. studenoga 1848., uređena je pisarnica i poslovanje Vijeća.

Prema “Osnovi” pristigli dopis se daje banskom namjesniku na otvaranje (otpečaćivanje), nakon čega ga on vraća činovnicima pisarnice, koji odlučuju kojem ga odsjeku valja uputiti. Nakon razvrstavanja prema odsjecima, dopisi su upisivani u urudžbeni zapisnik Vijeća. Vrlo važni predmeti rješavani su prezidijalno, tj. rješavao ih je banski namjesnik, a nisu bili zapisani u urudžbeni zapisnik Banskog vijeća. Budući da je namjesnik otvarao pisma, i ukoliko neko ne bi dao na urudžbiranje, to je značilo da se želi izbjeći da djelatnici Vijeća imaju uvid u ta pisma. Nakon što je dopis riješen, vidirani koncept rješenja dolazio je u ruke otpravniku čija je dužnost bila provjeriti tekst i dati ga pisaru, a potom namjesniku, ili za manje važne poslove, načelniku odsjeka na potpis.

Odluke su se donosile na sjednicama pojedinih odsjeka, a održavale su se u redovite sjednice cijelog Vijeća, na kojima su bili prisutni predstavnici svih odsjeka. Važne odluke donosile su se isključivo na velikim sjednicama, no namjesnik je imao pravo da samostalno odlučuje protivno mišljenju Vijeća. Načelnici su smjeli samostalno rješavati tekuće poslove, a namjesnik Lentulaj (predsjednik vijeća) je svaki tjedan izvještavao bana o radu Vijeća. Važnija pitanja rješavao je ban osobno.

Postojao je urudžbeni zapisnik za cijelo Vijeće i urudžbeni zapisnici za pojedine odsjeke. Daubachy je predvidio i način povezivanja spisa odredivši da, ukoliko je određeni dopis već riješavan u Vijeću, svi spisi o njemu budu odloženi pod zadnjim brojem. Međutim, odredio je i da se svi spisi o istom pitanju čuvaju u jedinstvenom svežnju, a tek kad se predmet riješi da se odlože prema pojedinim signaturama. U sačuvanom gradivu svaki dopis s prilozima i konceptom rješenja ima vlastitu signaturu pod kojom se i nalazi. Na poleđini spisa zapisivalo se kad je dopis zaprimljen, da li je riješen na velikoj sjednici, kad je pisarnici predano rješenje, te kad je ono otpremljeno. Uredsko poslovanje Vijeća nije bilo dosljedno u svim pojedinostima, no ipak su dopisi odlagani pod pojedinačnim signaturama s tim da se često na povezanost pojedinih dopisa ukazuje zabilješkom na poleđini spisa ili u urudžbenom zapisniku.

Urudžbeni zapisnici imali su uglavnom sljedeće rubrike:

-  tekući broj,

-  dan pisma, njegova predloženja i službeni broj,

-  sadržaj,

-  kako je riješeno,

-  broj izvješća.

Tekući broj označavao je broj zapisnika Vijeća, predloženje dan kad je dotični dopis rješavan, a službeni broj odnosi se na registraturnu oznaku dopisa. Rubrika broj izvješća ne postoji u svim zapisnicima i nije se redovno ispunjavala, u njoj je trebalo bilježiti pod kojim brojem se u Vijeću već rješavao dotični predmet. Urudžbeni zapisnici sadrže i podatke o izlučivanim spisima.

Kazala (imenici) izrađivala su se na temelju urudžbenih zapisnika prema abecednom redu imena osoba ili oblasti koje su uputile dopis. Uz sadržaj dopisa u kazalu se bilježila godina i broj zapisnika odsjeka.

Svi spisi Vijeća imaju registraturnu oznaku koja se sastoji od dva broja i slovne kratice. Prvi broj označavao je mjesto u zajedničkom urudžbenom zapisniku svih odsjeka Vijeća, a drugi u zapisniku pojedinog odsjeka. Odsjeci su označeni slovom, te je slovo N bila oznaka za unutrašnji (prije se koristila oznaka np), Pr za prosvjetni, Ps za pravosudni, F za financijski i B za bojni odsjek. Npr. oznaka Pr 247/32 značila da se radi o dopisu koji je zaprimljen pod ur. brojem 247. za cijelo Vijeće i pod ur. brojem 32. za Prosvjetni odsjek. S početkom nove kalendarske godine numeracija se vraćala na početak 1/1. U fondu su sačuvani spisi svih odsjeka Vijeća. Prezidijalni spisi nisu se sačuvali u fondu kao cjelina, no djelomice se mogu naći u fondu Banska pisma^[14].

Spisi Vijeća su vođeni na hrvatskom jeziku, pisani rukom. Službenici Vijeća bili su: banski namjesnik, načelnici odsjeka, podnačelnici, savjetnici i izvjestitelji, tajnici, voditelji zapisnika, pisari i pomoćno osoblje. Načelnike, podnačelnike, savjetnike i izvjestitelje imenovao je ban, a činovnike je namještao namjesnik uz suglasnost Vijeća. Banski namjesnik je bio Mirko Lentulaj, a njegov zamjenik Janko Kuković. Rad načelnika, podnačelnika, savjetnika i izvjestitelja smatran je domoljubnom dužnošću, i nije honoriran, a činovništvo je bilo slabo plaćeno. Djelatnici Vijeća bili su mahom obrazovani, a prednost su imale osobe sa završenim pravom na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji, uz poznavanje stranih jezika.

Zbog nedovoljnog administrativnog iskustva činovnika, rad Vijeća je znao biti neorganiziran i spor, te je namjesnik Lentulaj odredio da za hitne slučajeve činovništvo mora biti na raspolaganju sat prije i sat poslije uredovnog vremena, koje je bilo od 9 do 12, i od 15 do 18 sati, a ujedno je i zabranio da se sadržaj primljenih dopisa saopćava bilo kome izvan Vijeća, bez znanja načelnika ili namjesnika, te da se spisi nose kući.

---

Banska vlada

Hrvatsko-slavonsko namjesništvo

Namjesničko vijeće

Hrvatski sabor

Hrvatska dvorska kancelarija