U najranije doba hrvatske države sabori su poznati kao “narodni zborovi” na kojima su se birali i krunili vladari, rješavali sudski sporovi, potvrđivale kraljeve odluke o upravi i životu. Sabori se javalju od početka 9. st. i postepeno prerastaju u staleške skupove, koji su brana kraljevoj samovolji, te postaju vrhovno zakonodavno, upravno, izborno i sudsko tijelo kraljevine. Od kraja 13. st. do 1533. g. na području Hrvatske i Slavonije djeluju dva sabora, a 1533. g. održan je prvi  zajednički sabor Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Sabor je organ plemstva, u čijem su radu sudjelovali katolički biskupi i opati (prelati), velikaši (ban, veliki župani, grofovi i baruni), predstavnici plemstva iz županija te predstavnici kraljevskih slobodnih gradova i distrikta. Visoko svećenstvo i plemstvo dolazi u sabor osobno, a niže samo preko svog izabranog županijskog zastupstva. Član sabora bio je od 1693. godine i rektor Sveučilišta, a od 1776. godine i gubernator Rijeke. Zaključci se Sabora (zakoni zemlje) podnose kralju na potvrdu. Hrvatski sabor je uvijek bio jednodnomno političko tijelo. Sabor bira dva izaslanika za ugarsko-hrvatski (zajednički) sabor.

U nadležnosti sabora spadaju: izborne funkcije, zakonodavstvo u svim unutrašnjim poslovima zemlje, određene upravne funkcije, briga za redovito vršenje pravosudnih poslova u svim županijama. Marija Terezija je 1767.g., sukladno centralističkim težnjama Bečkog dvora, izuzela iz direktne kompetencije bana i sabora “političkogospodarstvene i vojničke poslove” i organizirala prvu hrvatsku  vladu Kraljevsko vijeće u kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. U listopadu 1847.g. održan je posljedni hrvatski staleški sabor. Ban je neovisan od sabora, mada je tradicionalno do 1871.g. predsjedao sjednicama Sabora. Car od kraja 18. stoljeća saziva i raspušta sabor, a zaključci sabora dobivaju zakonsku snagu tek nakon vladareve potvrde.

U razdoblju od 1848. do 1868.g. sazvana su tri sabora: 1848, 1861. te 1865. godine. Bansko vijeće je 18. svibnja 1848. izdalo naredbu o pozivanju i zastupanju Sabora Kraljevine koji se treba održati 5. i slijedećih dana mjeseca lipnja 1848. g. Prema naredbi Hrvatski se sabor sastojao od 192 birana zastupnika^[1] i neodređenog broja virilista koji postaju članovi Sabora bez izbora (virilisti su bili svi punoljetni velikaši: knezovi, grofovi i baruni, svi viši državni funkcioneri: veliki župani, podban, riječki gubernator, potkapetan Kraljevstva, biskupi, vladike, protonotar, predsjednik Sudbenog stola u Zagrebu i dr.). Zastupnici nisu predstavljani direktno narod već pojedine ustanove: županije, gradove, samostane, regimente, Akademiju znanosti. Svaka takva ustanova imala je pravo na određeni broj mandata (županije 58, gradovi 77 itd.) Svaki plemić, svećenik, posjednik, trgovac, obrtnik, činovnik, glasa neposredno za kandidata ustanove kojoj pripada, a seljaci glasaju posredno, jer oni biraju izbornike, a ovi zastupnike županije odnosno regimente. Nemaju svi punoljetni seljaci biračko pravo već samo kućne starješine^[2]. Odmah nakon provedenih izbora sastao se novo formirani sabor, tj. prvi građanski sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Najznačajniji zakon koji je donio je onaj o ukidanju kmetstva, a drugi po značaju zakon je onaj kojim ne priznaje Ugarsku vladu te time prestaje važiti državna zajednica s Ugarskom, a Sabor je i banu dao diktatorska ovlaštenja. Sabor je 5. lipnja 1848. ustoličio Jelačića za bana. Sabor je 9. srpnja odgodio svoj rad “do sretnijih vremena” i nije se sastajao do 1861.g.odine. Sabor je formalno je raspušten kraljevim rješenjem od 7. travnja 1850.g.

Ban Šokčević je, 26. studenoga 1860.g., sazvao je Bansku konferenciju u Zagrebu koja je imala za osnovnu zadaću pripreme za izbor i saziv Sabora, te uspostavu županija. Hrvatski sabor iz 1861. g, koji se u literaturi naziva i “Velikim saborem Hrvatske” otvoren je 15. travnja. Glavna zadaća Sabora bila je određivanje odnosa s Mađarskom, u okviru Veljačkog patenta, pri čemu Sabor stoji na stajalištu personalne unije i u odnosu na Beč i u odnosu na Budimpeštu, a dvor je želio bliže povezivanje Kraljevine sa austrijskim “nasljednim zemljama”. Sabor su činili predstavnici izabrani prema Izbornom redu (120 osoba); virilisti, te istaknute političke osobe koje je Sabor pozvao iz Dalmacije. Članak 42. Sabora govori da je Hrvatska voljna da ponovno stupi u uži državni savez s Ugarskom, ali tek onda kad Ugarska prizna samostalnost Hrvatske i njenu teritorijalnu cjelokupnost. U članku se posebno ističe da je 1848. godine raskinuta prijašnja državnopravna veza između Ugarske i Hrvatske, te je od tada Hrvatska potpuno nezavisna i obje zemlje veže jedino osoba zajedničkog vladara. Prema tomu se pregovori o novom savezu mogu temeljiti jedino na priznanju pune državne ravnopravnosti obiju ugovornih strana. Budući da je Sabor odbio poslati svoje delegate u bečko Carevinsko vijeće, car ga je 8. studenoga 1861.g. raspustio.^[3]

 

Sabor se 1865.g. sastao 12. studenoga, i radio punu godinu i pol. Car je zahtijevao da se riješi pitanje odnosa Hrvatske prema ostalim zemljama Austrije, s time da sabor treba priznati Listopadsku diplomu i Veljački patent i prema njima riješiti odnose s Ugarskom. Hrvatska i ugarska delegacija su se bezuspješno sastale. Car je sabor raspustio svojim reskriptom od 25. svibnja 1867.

---

Hrvatska dvorska kancelarija