Netom po objavi izuma i patentiranju fotografije, ona u Hrvatskoj biva prihvaćena s oduševljenjem u tisku, a ubrzo potom i u praksi. (...) Uz već osnovane profesionalne atelijere, potencijalni zainteresirani amateri mogli su u Ilici, kod R. J. Aliančića, već od 1855. godine kupiti sav potrebni pribor za izradu fotografije, a uz to dobiti i poduku u osam lekcija.[1]

Nakon "piktorijalizma", paralelno s "novim realizmom", fotografi nastoje optički produbiti stvarnost. (...) Radovi četvorice fotografa daju svojevrsni pečat  zagrebačkoj stereoskopskoj fotografiji, posebice onoj koloriranoj (Kokalj, Guteša, Beer, Fleischlinger).[2]

Fotograf Josip Kokalj rođen je 1873. godine (zavičaj Badalić). Bavio se optičarskim i mehaničarskim obrtom. Bio je vlasnik trgovine fotoaparatima i optičkim pomagalima u Ilici 5, kasnije u Ilici 16. Njegova supruga bila je kitničarka Ljubica Kokalj.

"Dok galantni Zagreb sjedi u kavanama ili šeće po promenadama, na njegovim rubovima seljačka djeca se kupaju u potocima na kojima se napajaju svinje, ili pak cigani podižu svoje čerge. Bio je to onovremeni život u svoj njegovoj punini. Posebice se to očituje u djelima Josipa Kokalja naturalističkog naboja, koji svojim modelima naturščicima anticipira neo-realizam."[3]

"Kokalj je nadasve vješt reporter. Njegovi snimci s lica mjesta žele uhvatiti neprolazni trenutak... "Po obimnosti i kvaliteti, njegovi se kolorirani dijapozitivi na staklu mogu usporediti jedino sa snimcima Lea A. Vettera koji istih godina ostvaruje svoje najbolje radove." [4]

"Izuzetne su Kokaljeve naturalističke snimke prigradskog i seoskog života okolice Zagreba. Možemo ih datirati oko 1902. godine. Osim Gračana, Šestina, Vrapča, Trnja, Kokalj odlazi i na rukavce Save, u Podsused, Sesvete i Samobor, gdje u seoskim pejsažima nastaju njegove "seoske idile".[5]

"Na Savskim rukavcima nastaju prizori s "Guskama", "Gušćaricom" te nekoliko varijanti "Žetelica". Motivi dolaze iz hrvatskog slikarstva (Mašić, Iveković, Kovačević) tvrdokorno se zadržavajući u našoj umjetničkoj fotografiji. U tim stalnim Kokaljevim izletima u okolicu grada i šetnjama uz rijeku Savu osjećamo daleke odjeke kulture bidermajera. Kokalj nosi u sebi neku daleku povijesnu sjetu."[6]

"Kokalju se, po nekakvoj unutarnjoj vokaciji, prigradski, seoski pejzaži s idiličnim prizorima otkrivaju sami po sebi."[7]


[1] Marija Tonković: Fotografija u Hrvatskoj 1848.-1951., Zagreb, 2002., 6.

[2] Slavko Šterk: Stereoskopska fotografija na prijelomu XIX u XX stoljeće iz fundusa Muzeja grada Zagreba, Zagreb, 2002., 66.

[3] Predgovor Marije Tonković u knjizi: Slavko Šterk: Stereoskopska fotografija na prijelomu XIX u XX stoljeće iz fundusa Muzeja grada Zagreba, Zagreb, 2002., 8.

[4] Slavko Šterk: Stereoskopska fotografija na prijelomu XIX u XX stoljeće iz fundusa Muzeja grada Zagreba, Zagreb, 2002., 50, 52.

[5] Marija Tonković: Fotografija u Hrvatskoj 1848.-1951., 437.

[6] Slavko Šterk: Stereoskopska fotografija na prijelomu XIX u XX stoljeće iz fundusa Muzeja grada Zagreba, Zagreb, 2002., 50.

[7] Slavko Šterk: Stereoskopska fotografija na prijelomu XIX u XX stoljeće iz fundusa Muzeja grada Zagreba, Zagreb, 2002., 66.

Ažurirano ( Četvrtak, 12 Kolovoz 2010 08:59 )