VREMENSKI RASPON GRADIVA: 1885./1906.
KOLIČINA GRADIVA: 1 kut. (0,1 d/m)
Sadržaj FONDA:
Sačuvano je tek nekoliko priloga za biografiju Imbre Josipovića dok su nešto brojniji spisi nastali dok je obnašao ministarsku dužnost, te njegova korespondencija. Osim toga, u fondu se nalazi i projekt navodnjavanja Lonskog polja kojeg je izradio zagrebački građevni inžinjer Franz Peyer krajem 19. stoljeća.
SERIJE U FONDU:
1. Prilozi za biografiju, 1885., 1889., 2 kom.
2. Dokumentacija nastala tijekom obavljanja profesionalne djelatnosti, 1889./1906., 11 kom.
3. Korespondencija, 1892./1906., 27 kom.
4. Razno, 1890.(?), 1 kom.
Valorizacija FONDA: 3
Fond može poslužiti kao izvor pri proučavanju hrvatske političke povijesti krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Jezik U GRADIVU: hrvatski, mađarski, njemački
Pismo U GRADIVU: latinica
ARHIVISTIČKA OBAVIJESNA POMAGALA: AI
naziv STVARATELJA FONDA: josipović imbro
Sjedište STVARATELJA fonda: Velika Gorica, Jalkovac
Vremenski raspon DJELOVANJA STVARATELJA fonda: 1834. – 1910.
PROMJENE NAZIVA STVARATELJA fonda: -
HISTORIJAT STVARATELJA fonda:
Imbro (Mirko) Josipović, sin Antuna Danijela Josipovića, turopoljskog komeša i jednog od osnivača Unionističke stranke, rodio se 1834. u Kurilovcu. Živio je na obiteljskom imanju u Jalkovcu blizu Varaždina sa suprugom Vilmom Seiler i sinovima: Sigmundom, Gezom, Belom, Ladislavom, Ljudevitom i kćeri Sidonijom.
Sredinom sedamdesetih godina 19. stoljeća izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik Narodne stranke u varaždinskom izbornom okrugu. Nakon toga, više je puta bio biran kao unionist za narodnog zastupnika Varaždina u Hrvatskom saboru. Vrhunac svoje političke karijere dosegao je 1889. kad ga je car i kralj Franjo Josip imenovao hrvatsko–slavonsko–dalmatinskim ministrom bez lisnice pri Središnjoj vladi u Budimpešti. Odstupio je u prosincu 1898. uz objašnjenje da "ne želi sudjelovati u ex–lex stanju koje će nastupiti početkom sljedeće godine jer nije ugovorena nova Nagodba i nije izglasan novi proračun".
Imbro Josipović bio je predsjednik Kluba hrvatskih delegata na zajedničkom Saboru te je uspio postići da se sve koncesije Ugarske na vojnom području imaju protegnuti i na Hrvatsku s obzirom na njezin autonomni položaj. Godine 1906. odrekao se mandata i povukao iz politike. Osudio je Željezničarsku pragmatiku 1907. Bio je inicijator Zagorske željeznice.
Umro je u Beču 1910. kao ministar u miru, prvi kraljev tajni savjetnik, nositelj Reda željezne krune II. razreda, član Generalnog vijeća Austro–ugarske banke. Sahranjen je na gradskom groblju u Varaždinu. (B.M.)
